středa 16. června 2010

GLAS

Definiciju svoje službe Ivan Krstitelj je dao kratko i jednostavno: "Ja sam Glas jednoga koji viče u pustinji" (Iv 1,23). Ovaj sluga Svevišnjeg koji je, prema Pismu, bio najveći između rođenih od žene, bio je najblagoslovljeniji od svih proroka i poštovan propovjednik pravednosti.

Mnoštva su hrlila da čuju njegove oštre poruke. Mnogi su se krstili i postali njegovi učenici; čak je i kraljevska kuća došla pod njegov silni utjecaj. Neki su mislili da je on Krist, a drugi su ga smatrali Ilijom koji je uskrsnuo iz mrtvih.

Ivan je odbio biti uzvisivan ili uzdizan. Lišio se svakog samougađanja i neprestano se povlačio sa središnje pozornice. U svojim vlastitim očima najveći od svih proroka nije čak bio dostojan da se naziva čovjekom Božjim, nego samo pustinjskim glasom; bio je skroman i nenametljiv i nije se uopće brinuo za svoju čast i korisnost. Nije mario što ima službu ili što je silno upotrebljavan od Boga. Zapravo, sam je sebe smatrao nedostojnim dotaći se čak Gospodinovih cipela. Čitav njegov život bio je posvećen "Janjetu Božjem koji uzima grijeh svijeta" (Iv 1,29).

Kakav snažan ukor nama koji živimo u ovom vremenu u kojem se bavimo samo sobom, promicanjem svoje osobnosti, grabljenjem utjecaja, egocentričnošću i traženjem časti. Ivan je sve to mogao imati, ali je vikao: "On mora rasti, a ja se umanjivati" (Iv 3,30). A da bi postigao taj cilj, Ivan je nastavio podsjećati sve koji su ga čuli: "Ja sam samo glas."

Tajna Ivanove sreće bila je da njegova radost nije bila u njegovoj službi i njegovom radu, ne u njegovoj osobnoj korisnosti ili dalekosežnom utjecaju. Njegova čista radost bila je da stoji u nazočnosti Zaručnika, da čuje njegov glas i raduje se u njemu. Njegova je radost bila vidjeti druge, uključujući i vlastite učenike, kako hrle k Isusu, Janjetu Božjem.

Najveće ispunjenje koje dijete Božje može upoznati jest izgubiti svoj ja i svaku želju da bude netko te da se jednostavno raduje što je sin ili kći koji ili koja živi u samoj nazočnosti Gospodina Isusa Krista. Biti potpuno zaokupljen Kristom je ono što zadovoljava srce. Ivan je mogao stajati ondje u Jordanu, očiju uprtih u Isusa, i radovati se u njegovoj nazočnosti. On je svoju dušu hranio na Kristu. Srce mu je uvijek u divljenju i strahopoštovanju odlazilo k njemu.